Vjeronauk u školi

U čemu je problem sa vjeronaukom u školi? Zašto toliko buke oko tog jednog predmeta? Kako bismo odgovorili na ovo pitanje, postavimo ga obrnuto: čemu uopće vjeronauk u školama?

Želite li da Vaše dijete primi sakrament prve pričesti, morate ga upisati na crkveni vjeronauk. Pohađanje školskog vjeronauka ne smatra se dovoljnom pripremom za primanje religijskih sakramenata, kako pričesti tako i krizme. Dakle, Crkva smatra da je školski vjeronauk u nekom smislu manjkav. Čemu onda školski vjeronauk služi? Iako se vjerojatno ne bismo složili oko toga koje su joj mane, možemo reći da se slažemo u tome da nastava vjeronauka u školama nije adekvatna.

Religija je stvar osobnog izbora. Makar se radilo o fakultativnom ili izbornom predmetu, religijska vjerovanja ne bi trebala biti podučavana bok uz bok sa znanstvenim činjenicama. Pogledamo li najosnovnije postavke kršćanske vjere, dolazimo do stvari koje su u kontradikciji sa informacijama koje djeca uče na biologiji ili fizici. O svjetskim religijama uči se na satu povijesti. Zemljopis, hrvatski jezik, likovna i glazbena umjetnost također daju informacije o religijskom razvoju Hrvatske i svijeta. Ti se predmeti bave činjenicama – konkretnim podacima o povijesti religije, statistikama o ljudskim vjerovanjima, religijskim utjecajima na kulturu i umjetnost, i slično. Onoga trenutka kad podučavanje činjenica prijeđe u podučavanje osobnih uvjerenja, takvoj nastavi prestaje biti mjesto u državnoj školi. Čak i ako se radi o osobnim uvjerenjima koja dijele milijuni ljudi.

Kada se potegne tema vjeronauka, češto će se čuti fraza “promicanje pravih životnih vrijednosti”. Točnije, katoličkih životnih vrijednosti. Teško je u tom kontekstu ne spomenuti uvijek kontroverznu temu seksualnog odgoja u školama. Katolička Crkva ima čvrste stavove na temu seksualnosti. U trenutku kada još ne postoji razvijen sustav seksualne edukacije u školama, zabrinjavajuće je da država dopušta da se u školama promovira isključivo religijsko viđenje seksualnosti. Pri tome je fokus na religijskim uvjerenjima vezanim za seksualnost, umjesto na informacijama o seksualnom i reproduktivnom zdravlju. Dakle, ponovo se radi o problemu gdje se na vjeronauku daju nepotpune i često netočne informacije.

Na kraju se postavlja pitanje – čemu inzistiranje na školskom vjeronauku? Vjeronauk se također održava u crkvama i župnim dvorovima, te u određenim trenucima djeca moraju pohađati i jedan i drugi. Moguće je da su jedna od ključnih točaka one godine između prve pričesti i krizme, kada crkveni vjeronauk nije obavezan. U tim godinama posjećenost vjeronauka znatno pada. No u školama se vjeronauk obično pohađa svake godine, ako je to jednom započeto. Tu imamo pritisak okoline – bilo škole ili drugih učenika i roditelja, kao i suptilniji utjecaj ljudske sklonosti konformizmu. To može zvučati drsko, ali trebalo bi se zapitati zasniva li se promoviranje školskog vjeronauka na jednostavnom marketingu. Sve dok se nastava vjeronauka instinktivno povezuje s osnovnim obrazovanjem, potiče se uvjerenje da ona tamo i pripada kao važan dio obrazovanja. Ulazimo u začarani krug. Vjeronauk se podučava u osnovnoj školi zato jer je važan dio obrazovanja. Vjeronauk je važan dio obrazovanja jer se podučava u državnim osnovnim školama, a tamo se zasigurno ne bi podučavalo nešto neprimjereno.

Kao što vidimo, vjeronauk kao predmet u osnovnim i srednjim školama otvara mnoga pitanja. Namjera ovog web portala je da pokrene diskusiju o ovim otvorenim pitanjima.